Prvi trag književnog rada Bošnjakinja, prije svega pjesničkog i proznog, počinje sa pjesmama Umihane Čuvidine, prve muslimanke, pjesnikinje na bosanskom jeziku. O Umihani Čuvidini ne znamo mnogo, o njenom životu sačuvani su oskudni podaci, dok se njena poezija izgubila u vremenu i postepeno se pretopila u narodnu poeziju pri čemu i mnogi historičari književnosti pjesme Umihane Čuvidine svrstavaju u narodne.

Rođena je u Sarajevu oko 1794. godine a umrla u Sarajevu oko 1870. Mezar joj je "pod gajem na Hridu".
"Umihana se rodila na Hridu, a rodna kuća joj je bila na uglu Mujezinova sokaka. Čuvide, (zato: Čuvidina, a ne Čujdina) njena porodica, bavili su se aščijskim, a kasnije bostandžijskim obrtom. Umihana je bila zaručena s Mujom Čamdži-bajraktarom, Sarajlijom, koji je 1813, za srpskog ustanka poginuo pod Loznicom u vojsci Alipaše Derendelije. Od velike žalosti Umihana se nije htjela nikada udavati, pak je počela pjevati pjesme o svom junački poginulom zaručniku. Jedina njena, izgleda u izvornom obliku, sačuvana pjesma je epos od 79 stihova u osmercu i desetercu pod naslovom "Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije", što ju je pjesnikinja spjevala prije nego joj je poginuo zarucnik (...) naš svijet je mnoge Umihanine pjesme ponarodio i danas se ove smatraju narodnim."
(Muhamed Hadžijahić, 1936.)

Umihana je živjela u vrijeme punog procvata narodne lirske poezije. Nastavila je tradiciju dugog uspješnog pjevanja, lirskog i epskog, iznikla je u sredini u kojoj je narodna pjesma bila cijenjena i negovana. Okrenuta vlastitom doživljaju i izražavanju svijeta, u leksici, metrici i melodici narodne pjesme i stihovi Umihane Čuvidine nose oznake izvornog stvaranja.